Савремена књижевност на српском


Михајло Жилин: Пар речи о два слова
4.12.2009 |

Михајло Жилин: Пар речи о два слова

Усамљен сам. Осећам се јако лоше. Кад би вам неко бар наговестио шта ми се дешава у глави, не бисте читали ову причу, него бисте дошли у кафић где радим и поручили кафу и кифлу, али кафа свакако да буде са шлагом. Тако бисте имали више мира. Трчао бих тамо-амо са брисачем за под у рукама, а ви бисте мислили: „Јадан ружан дечко, свакако ћу му оставити бакшиш“.


Михајло Жилин: Глас
2.12.2009 |

Михајло Жилин: Глас

Живим у близини железничке станице. Станица је прилично мала – ништа посебно. Раде тамо обични људи, већином мушкарци. А преко ноћи, до моје зграде допирају женски гласови диспечера. Диспечер мора да обавештава раднике у станици и да размењује информације преко интерфона. Али понекад, поготово ноћу, жена диспечер заборави да притисне неко дугме, и онда се све што каже оним својима лепо чује. И тако док лежиш у кревету, слушаш неку причу која је намењена неком мушкарцу који обилази и проверава шине.


Momo Kapor: U ZNAKU „?“
2.07.2009 |

Momo Kapor: U ZNAKU „?“

U vreme kada se događa ova priča, dečaci od osamnaest godina su se još zaljubljivali. I to smrtno! U to vreme, naime, još se nije masovno žvakala guma, pa smo žvakali, uglavnom, nežne reči i prožvakivali ljubavnu poeziju. Danas je sve mnogo jednostavnije: kad čovek žvače gumu, dobija prilično ravnodušan i superioran pogled na svet. Uz to, ko se voli, taj i spava sa onim koga voli. Ali u vreme kada se događa ova priča, o spavanju nije bilo ni govora.


Momo Kapor: Grof
29.06.2009 |

Momo Kapor: Grof

Zbog njegovog izuzetno otmenog izgleda i ponašanja, zvali su ga Grof, mada je celoga života služio kao kelner u noćnoj smeni. Iz godina kada je još radio, ostala mu je navika da po danu spava, a noću bdi.Stizao je posle ponoći za naš sto, sveže izbrijan i ispeglan. Na ivicama njegovog borsalina mogla se učiti povest bede. U velikoj tašni, od koje se nikada nije odvajao, iščezavale su jučerašnje novine, dopola popušene cigarete, uveli karanfili...
Govorio je da ostatke mesa skuplja za svoju mačku.


Momo Kapor: Mrtva priroda
26.06.2009 |

Momo Kapor: Mrtva priroda

Kada se najzad vrate preko okeana da ostave umorne kosti u starom kraju, selo ih ženi devojkama mlađim za pola veka. Sede sa štapovima među nogama, grejući se na suncu što im blešti na zlatnim zubima. Dotrajali, nasmrt umorni rudari Kolorada, ribari Luizijane i ostrigari Merilenda sa reumom u kostima, drvoseče Oregona bez svih prstiju na rukama, graditelji Vašingtona proširenih vena, večno poginuti berači sa kalifornijskih plantaža, krivonogi stočari Montane, sušičavi kesonci reke Hadson...


Momo Kapor: Sudbine
24.06.2009 |

Momo Kapor: Sudbine

Svako prepodne, dve sredovečne domaćice odlaze jedna drugoj u goste dok su im muževi na poslu, a deca u školi. Kroz prozor kuhinje u kojoj sede dok se kuva ručak, one vide sumorni lavirint stambenih paviljona i prostore smrznute zemlje po kojoj se vuku trule skele i prazne pivske boce.
Pošto se izjadaju na godine, skupoću, umor i ljudsku nezahvalnost, i pošto popiju kafu, okreću šoljice da se niz njih ocedi sudbina. Puše i čekaju čudo.


Momo Kapor: Detinjasto  dete
23.06.2009 |

Momo Kapor: Detinjasto dete

  Ma nisam se čestito ni okrenuo oko sebe kad vreme prolete; dok dlanom o dlan, a ja - otac!
  Sin mi, neki Saša.

Liči na mene ili na majku, i obratno.

  I sad, u piljarnici mi još govore "bato", a tamo, već me zovu na roditeljski sastanak. Uvučem se, naravno, u poslednju klupu. Poslednja klupa je zgodna za sedenje. Nekada smo u njoj pušili, spavali i igrali poker.

- A sada, uzmite hartiju i olovke i pišite raspored časova!


Daša Drndić: O cipelama i pečatnom vosku
18.06.2009 |

Daša Drndić: O cipelama i pečatnom vosku

Tako, stojim na toj berlinskoj periferijskoj stanici i dugo čekam, jer poslije ponoći vlakovi prometuju rjeđe. Moja protrčavanja kroz gradove sve više postaju nalik na ona Snežanina, periferijska, protrčavanja sazdana od čekanja koja ne donose novine, koja donose samo mala čuđenja na niz već poznatih epizoda iz mojih i tuđih prošlosti. 


Мирослав Максимовић: Животиње
27.05.2009 |

Мирослав Максимовић: Животиње

Ишчезавају, многе ишчезавају. Зграде освајају шуме, 
град се раскомочује 
у мирисним и цветним пољима 
и нервозно стреса 
ликове и лава и јарца и лаког коња 
са фасада. 

Нема урлика 
што је знао да уједини простор. 
Мислим на једног тигра 
што је знао да прескочи ограду, 
да нас наоружа страхом. 
Од чега да те загрљајем 
Заштитим? 

Исецкане, многе су исецкане
- тек у јеловницима се множе. 
Издељене у подкласе - 


Marko Vojvodić: dve pesme
23.05.2009 |

Marko Vojvodić: dve pesme

POLJUBI VAZDUH